Stojim kraj zida.

Uberem suhu žalost

i meljem među prstima.

Nije kapar, nije ružmarin,

niti ona s bijelim sjemenkama

u suhoj zemlji gologa vinograda.

Kad si me željela zagrliti, majko,

pogriješila si.

Pružila si ruku, bolesna,

mladom jastrebu

a on te kljunuo i odletio.

Bojao se kroz pritvoren kljun ispustiti

stršljene iz predvorja srca.

Priđem do zida

i ne usudim se pogledati preko njega

u dan koji stalno ispred noći bježi.

Jure Drljepan (JUR)