Mimo nas jure
crni nestalni vlakovi,
a mi u polusnu sjedimo
i opažamo.
Po glatkim šinama
otječu voskom premazane
slike savršenih
scenarija naših imena
uhvaćenih među razbijenost
srednjoškolskih prekršaja.
A mi sjedimo tu
i palimo taj papir.
Sjedimo, smijemo se
apsurdnosti sudbine
zapisane crno na bijelom,
čitamo grafite
zahrđalih vagona i
čekamo
da nam šentvidska ciganka
progata iz fildžana i kaže
da ne sjedimo tu uzalud.