Zašto joj pruža nešto nalik na knjigu?
Prihvatila je ponuđeno, rukom pomilovala stare korice, otvorila ih. Tiho u sebi, počela je čitati prvu pjesmu, pisanu čitljivim slovima nježnog, ženskog rukopisa...
Gledajući u njega,
u izrezbareno lice,
bosom je nogom
nespretno tražila
lijevu sandalu,
izgubljenu u blatu.
Udar strele parao je nebo snagom bljeska, prepolovio oblak iznad mračne šume.
Automatski je zažmirila, drhteći u polusvijesti,
pod novim slapom
hladnog pljuska.
Kada je ponovno otvorila oči, pred njom se nalazio samo mrak.
Silueta muškraca sa štapom je nestala,
šuma,
drveće,
kao bez traga.
Upirući pogled u plafon svoje sobe,
čudila se
zašto i dalje grmi,
sve dok nije shvatila,
da je ta buka
sat,
budilica koja je uporno budi.
Sjela je na rub kreveta,
udahnula duboko,
razmišljajući skoro probuđeno.
Sva ova mora samo je ružan san.
Polako se je vraćala u realnost.
U polumraku sobe
pogled joj je zastao na sebi.
Ne, nije san
zavrištala je na glas!
Još uvijek sam u njoj,
novoj istoj haljini,
mokra do kože,
prljava od blata.
Debele kapi
kucaju po prozoru.
Još jedna potvrda Da, postojali su,
on i nevrijeme.
Još dva dokaza,
straha i istine.