U istom je trenu zazvonio mobitel
kad se Zana pojavila
sa svojim imenom na čelu
sporo se krećući u sparnoj
filadelfijskoj večeri kroz koju sam
bez cilja koračao, pokušavajući

s lica skinuti težinu i naplavine dana,
smiriti damare na najbližoj
parkovskoj klupi
postavljenoj pod stablo slično
mediteranskoj palmi
vjerojatno mnogo prije
nego sam isplivavši iz balkanske
rijeke ponornice
poluzacakljenim očima krenuo
da sebe nađem u nekim sanjanim
ili obećanim sretnim zemljama  

Možda je, bušeći mi na čelu
neku njemu znanu točku
samo moj alter ego gledao kako
kretnjama i gipkošću Zana ispunjava
i displej i stvarni

i virtualni prostor

u sparnoj večeri na usamljenoj
parkovskoj stazi

Prekinuvši muziku s telefona
želio sam se javiti, ili nešto zaustiti
ne baš svjestan da u tom trenu
samo leluja granica sa Nestvarnim
u nedalekom oceanskom beskraju
ili me netremice gleda iluzija
s bezprijekornom uvježbanošću
za točku neke kazališne izvedebe
zauvijek smirene u prahu
sarajevskog beznađa
čija je jedna nota ipak, možda,
jasno demantirala trenutni privid
spuštajući mi ruku na rame

Netko te trebao, brzo je potom rekla
pokazujući na telefon
Ne znam koliko sam dugo šutio
bez svoje volje klizeći kroz vrijeme
i sjećajući se kako sam se
često kretao tim puteljkom
i mnogo puta se obreo u jednom
od svojih života

mirkopopovic