kad je izašla iz sebe

napusti je osjećaj za pjesmu

pogleda na sebe s visine

s nekakvoga škrbavoga stropa

on je prozirnu i bestjelesnu usrka u sebe

a na površini ostavi samo njene oči

koje nisu mogle vjerovati vlastitom pogledu

samo gledala je

 nekoga

 onu nijemu žensku dole 

 pod vlastitom esencijom u izmicanju

nijemo tijelo neosjetljivo za pokret

a unaokolo ništa

ono čisto sveto ništa

okruženo mnoštvom raznolikih nevažnosti

ništa

u koje nije zaozbiljno vjerovala

možda samo ponekad zbog pjesničke poze

iako je druge u njega uvijek uvjeravala

pogled je obuhvatio i usta

prazna

bezrječna

i one bijele ruke

koje su toliko vremena

neustrašivo grlile svijet

jer su mislile da je njen

da mu može sve dati

jer ima sve

da mu može u nekom umišljenom

trenutku ponešto

oprezno i povjerljivo uzeti

možda

sve bi znala reći

i tada

al' je pjesma napusti

i zalijepi se na pljesnivi strop svijeta

Jure Drljepan (JUR)