Ti i ja,

mi smo raspete

jedna drugoj

o kralježnicu

da se nikada ne ugledamo.

Od grijeha razrokoj,

u kavernu lijevoga oka

zalaziš mi sunce,

a iz desne mjesečevim uštapom

razdanjuješ

pomrčinu uma.

Moja se misao razboljela

i kuca o rodnice

prepune fetalnih hostija.

Blažena, 

raspadam se

razriješena uskrsnuća

jer svaka bol svijeta

smjerokaz je ka mojim kostima.

Ja sam zaručnica Smrti,

crnina samonikla

u vremenu umirenja.

Plutam 

nad liticama

nepričešćenog neba

promatrajući

svoj duh zaleđen

u pletoričnim izdisajima

bogolikog vremena.

Korijenjem srčem tamu

iz Zemljine svijesti

i pokapam desetinu 

svojih pjesama

da pokrstim vodu u dan.

Ja, 

Smrt!

Svoje smrti crni san!

Snujem se

u više od bezbroj

materica matere zemlje

iz koje ispuzah

kao nedonošče vremena.

Najeli me zla

koje progledava očima boje 

mogranja

i sada sam crveni pijesak

i posljednji izdah bogova

u krvotok podzemlja.

Zato,

kažem vam:

Ja sam zaručnica

Smrti,

med 

prepona

demonskog dječaka.

Sve su moje sestre

nezačete i nežive,

a ja ih dozivam

s pasijanskih bedema

gdje samo one sumračnoga uma

srču djetinjstvo iz pupkovine

trudnih magdala.

____________________________________

Sažimam se 

s mirisom mlijeka i sunca.

U zalazu vjeđa,

pitam,

tko će sa mnom

rađati

vodu,

a poroditi

dan?